"Ja sam tada zarobljen i još mnogi Srbi. Jedini sam preživio. Znam tačno ljude koji su počinili zločine na Pofalićima. To su Izet Balović (otac mu Agan), Zudo Zijadić i drugi. Tu gdje su mene zatvorili bila im je komanda. Ovdje sam bio u zatvoru dva dana. Onda su me oćerali u Velešiće, iz Velešića na Alipašino polje, a odatle u ‘Viktor Bubanj’. Iz ‘Bubnja’ opet u Velešiće, iz Velešića u Centralni zatvor, iz Centralnog ponovo u ‘Viktor Bubanj’. Tamo sam bio ne znam ni koliko. Evo, vidite kakve su mi ruke", priča Mijović, zavrće rukave i pokazuje ubodne rane od noža, gdje je sječivo probolo kompletno tkivo i izašlo na drugu stranu, iznad zgloba šake.
"Noge da i ne spominjem. Što su najteži jadi, presjekao mi je tetive od stopala. Sad imam problema s tim. Tri dana sam bio vezan bodljikavom žicom. Šta da vam još pričam", svjedoči o svojim stradanjima Miloš Mijović iz Pofalića. Prije rata bio je jedan od najbogatijih ljudi u ovom naselju, imao dvije ogromne kuće (koje su zapaljene), a u ratu je bio jedan od najtežih stradalnika.
Dalje priča o napadu na Pofaliće: "Kad sam krenuo od Doma, pob,ijenih Srba ležalo je kao pljeve. A ovi samo viču: ‘Hasane, pali kuće’. Ko im je Hasan - ne znam. Tad je zarobljen Pero Pikula, Gojko Radović i zatvoreni su. Nakon dva-tri dana oni su izvedeni i ub,ijeni. Bio je tu i Stanko Kuzman, njegov brat, pokojni Blažo Šarović i još Srba. Ubili su Vidaka pred rođenom kućom. Kad su mene naveli ovuda viču da su ubili čet,nika iz Srbije. A on je tu doselio negdje 64-65. godine i napravio kuću. Čovjek nije ni služio vojske, niti je znao šta je puška. U Stanka Pikule zapalili su štalu, unutra bile ovce i koze i sve je to izgorjelo.
Kad su nas doćerali kod Doma u Gornjim Pofalićima ja sam vidio da je tu ležalo pet ub,ijenih Srba. Samo neke deke bačene po njima. Svezanog su me, u toj kući gdje su me prvo zatvorili, tukli dva dana. Tukli su me, tukli i tukli ...
Najteže mi je bilo kasnije u Velešićima. Ućerali su nas u podrum sa cisternama za parno grijanje, a u njima voda. Ko je bio mali, voda mu je bila skoro preko glave. Sve se propinje na prste a voda mu ulazi u usta. A onaj katran i jad od mazuta ostaju po tebi. Ja ne znam kako sam živ i pametan ikako ostao.
Na kraju me je iz zatvora izvukao jedan musliman, on mi je glavu spasio - Ragib Salčin. Iznijeli su me iz Centralnog zatvora jer nisam više mogao ni hodati. Stavili me u ‘golfa’. Ponudio me je čašom vode, ali ja niti sam je mogao uzeti, niti sam mogao progovoriti. Dovezli su me na Hrešu i razmijenili. Sjećam se da je kiša padala - nebo se otvorilo. Molio sam ih da me bace u kanal sa vodom jer sam vidio da od mene nema ništa. Naš doktor na Palama govorio je da neću preživjeti. Čudio se kad je ujutro vidio da sam živ. To ti je moja priča", kaže Miloš Mijatović iz Pofalića.
170
